Obrazloženje žirija za 2018.
Obrazloženje nagrade „Radoje Tatić“, za najbolјi prevod sa španskog i portugalskog jezika u oblastima poezije, proze i eseja u 2018....
Nagrada "Radoje Tatić" za 2010.
Obrazloženje žirija
Žiri za dodelu nagrade "Radoje Tatić" za najbolji prevod sa španskog i portugalskog jezika u oblastima književnosti, pesništva i esejistike, u sastavu Maja Andrijević, Biljana Isailović (predsednica), Trivo Inđić, Elizabet Vasiljević i Jovan Tatić i Ivan Milenković (predstavnici Fonda "Radoje Tatić"), jednoglasno je odlučio da nagrada za najbolji prevod u protekle dve godine, dakle, za 2008. i 2009. godinu, pripadne Jasmini Nešković za prevod knjige pesama deset brazilskih pesnika Spomenik kiseoniku, u izdanju izdavačke kuće "Paideia" iz Beograda.
Tokom protekle dve godine objavljeno je više od 120 naslova prevedenih sa španskog ili portugalskog. Uglavnom španskog. Ova nesrazmera u korist prevođenja sa španskog jezika delimično je posledica i ozbiljne kulturne politike Kraljevine Španije, duboke svesti o značaju kulture za isticanje sopstvenih osobenosti u okviru evropskog identiteta, jer veliki broj vrhunskih dela prevedenih na srpski objavljen je upravo zahvaljujući finansijskoj pomoći Španije. Ta pomoć uvek i isključivo bila je upućena prevodiocima, kao direktni izraz poštovanja prema prevodiocu i njegovom tihom delanju bez kojeg bi kulture ostale osamljena ostrva, zatvorene unutar sebe.
Od pomenutog broja objavljenih naslova, žiri je konsultovao više od 40 naslova. Jedan od razloga zašto je tako mali broj knjiga stigao do žirija je i taj što su neki izdavači pokazali nemar, ne prema ovoj nagradi, nego prema svom prevodiocu, te se oglušili o poziv da pošalju knjige.
Među njima naročito čudi ponašanje uglednih i velikih izdavačkih kuća kao što su Srpska književna zadruga, IPS, Službeni glasnik i Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, koja je osnovala i Prevodilačku kuću, a istovremeno pokazuje nezainteresovanost da se eventualno njenim prevodiocima oda priznanje.
Ipak, nešto se pomera. Žiri konstatuje da je kvalitet objavljenih prevoda, u odnosu na prethodne godine, primetno poboljšan, mada su i dalje prisutne neke nedopustive pojave. Sve zamerke uglavnom bi se mogle uputiti izdavačima koji angažuju prevodioce nedorasle zadatku, prevodioce početnike za prevod ozbiljnih, kapitalnih dela, ili, pak, dopuštaju da se pojave prevodi koji ne zadovoljavaju ni elementarne kriterijume pismenosti. Žiri zato smatra da uprkos lepom broju naslova, kvantitet isuviše lagano prerasta u kvalitet, čime se osujećuje i ideja o približavanju hispanske i portugalske književnosti srpskom govornom području.
A sada, nešto sasvim drugačije.
Pored tri uobičajene dimenzije prevođenja – poznavanja jezika na koji se prevodi, poznavanja jezika sa kojeg se prevodi i, naravno, strpljenja – prevođenju sa prostora Latinske Amerike valjalo bi dodati još jednu dimenziju za koju, za sada, ne postoji dobar izraz.
Ovde nije reč o tome da se portugalski portugalski i brazilski portugalski, ili španski španski i španski Hispanske Amerike, razlikuju, te da bi prevodilac morao da uzme tu razliku u obzir. To je banalno. Reč je o nečemu složenijem. Latinoamerička književnost pupčanom je vrpcom privezana za evropsku i u svakom njenom damaru može da se čuje odjek evropskog iskustva.
Zadatak prevodioca, ili prevoditeljke, utoliko bi bio da taj odjek prepozna i da ga razluči od zvuka koji se sa odjekom meša, koji mu je donekle sličan, ali je od odjeka drugačiji jer, naprosto, ne dolazi iz Evrope. Tek, dakle, kada uspe da napravi tu razliku u sopstvenom uhu i u sopstvenom pisanju, tek tada prevodilac osvaja poziciju ili perspektivu iz koje može da prevede to nešto što nije tek odjek i što pripada, u ovom slučaju, samo onom brazilskom.
Treba li reći da je to đavolski teško i da tu sposobnost odvajanja odjeka od autentičnog zvuka poseduju samo retki prevodioci. Jasmina Nešković je među njima.
Prevodima pesama deset brazilskih pesnika (po izboru sopstvenog senzibiliteta) Jasmina Nešković uradila je, dakle, upravo to – na pesmama deset brazilskih pesnika strpljivo je i strasno odvajala evropski odjek od zvuka nastalog na tlu Brazila, pa potom s punom prevodilačkom samosvešću spajala odjek i materiju od koje se on odbija.
Zato postaje jasno da je Karlos Drumond de Andrade, recimo, možda i najslavniji brazilski pesnik, mogao da piše samo tamo gde je pisao i na način na koji je pisao, iako je njegov izraz, naizgled, tako evropski (ironija, humor, samorefleksija, snažna svest o tome da se jaka mesta moraju na neki način amortizovati, upravo su evropski izumi).
Ako je bosa-nova tako brazilski zvuk i ako ćemo je s lakoćom identifikovati upravo kao brazilski, mnogo je teže reći zašto je Ledo Ivo brazilski pesnik, a ne, recimo, francuski. Pa ipak, on jeste brazilski pesnik i to je, u prevodu Jasmine Nešković, potpuno jasno: kao i u bosa-novi, o čemu god da govori, s koliko god ironije da razara sopstvenu poziciju, Ledo Ivo zadržava crtu vedre rezignacije.
Doduše, paradoks prevođenja se, kod prevoditeljki poput Jasmine, otvara tek ovde: naime, pesme Paula Leminskog, na primer, zvuče na srpskom tako dobro da bi, ako samo gledamo srpski izraz, Leminski mogao da prođe i kao, na primer, Dorćolac. Eto paradoksa: što je prevod bolji toliko je prevođeni pesnik dalje od sebe i od mesta na kojem je pisao i, naprosto, kao da postaje sopstveni, moćni odjek.
Prevodilački izraz Jasmine Nešković na planu rečenice potpuno je proziran, suveren i jasan. Nema mistifikacija, nema skrivanja u metafizičkim pesničkim izmaglicama, nema zaklanjanja iza jezičke nemoći. Prividna lakoća sa kojom prevoditeljka menja jezičke registre, ritmove i tonalitete, tek se delom sme pripisati samim pesnicima i njihovoj raznolikosti: samo je vrhunsko prevodilačko umeće u stanju da se samosvesno poigrava mogućnostima jezika na koji se prevodi, a da igre nijednog časa ne postanu proizvoljne, samosvrhovite, ili se pretvore u srljanje bez pravila. Zato ta gotovo nepodnošljiva razlika u tonu jednoga Vinisijusa de Moraisa, čije pesme se lako daju zamisliti uz zvuk gitare na, recimo, plaži Ipanema (on pogađa sve stereotipe o vedroj, putenoj brazilskoj melanholiji) i angažovane poezije Adelije Prado.
Najzad, u maniru vrsnih prevodilaca, Jasmina Nešković, naprosto, preuzima odgovornost za teška mesta i složene motive i nudi rešenja koja su, na određeni način, nužna. Ovim se ne želi reći da se ne može prevoditi drugačije. Može. Verovatno bi neko rekao da se može prevoditi i bolje. Ali na način Jasmine Nešković može da prevodi samo Jasmina Nešković.
U Beogradu, 22. juna 2010.