Obrazloženje žirija za 2018.
Obrazloženje nagrade „Radoje Tatić“, za najbolјi prevod sa španskog i portugalskog jezika u oblastima poezije, proze i eseja u 2018....
Žiri u sastavu Gordana Ćirjanić (predsednica), Branislav Prelević, Dalibor Soldatić, Živojin Kara-Pešić i Ivan Milenković (kao predstavnik Fonda), odlučio je da nagradu Fonda »Radoje Tatić« i Udruženja književnih prevodilaca Srbije za najbolji prevod sa španskog i portugalskog jezika iz oblasti poezije, proze ili teorije, koja se dodeljuje svake druge godine, dodeli Aleksandri Mančić za prevod dela Brata Luisa de Leona O Hristovim imenima u izdanju izdavačke kuće »Rad« iz Beograda i Radivoju Konstantinoviću za prevod romana Fransiska de Keveda Životopis pustolova po imenu don Pablos u izdanju izdavačke kuće »Srpska književna zadruga«, takođe iz Beograda.
Obrazloženje
Vodeći se sledećim kriterijumima: čistota prevoda (odnosno lepota i sigurnost srpskog izraza), pouzdanost prevoda (odnosno vernost originalu), značaj dela (kako za kulturu iz koje prevod dolazi, tako i za srpsku kulturu), i najzad složenost i težina prevodilačkog poduhvata (što ne podrazumeva samo obim dela, već i zahtevnost španskog ili portugalskog teksta koji se prevodi), žiri je, od 28 prevedenih knjiga koje su se našle u konkurenciji, bez dvoumljenja izdvojio u najuži izbor teološko-filološku raspravu Fra Luisa de Leona O Hristovim imenima i pikarski roman Fransiska de Keveda Životopis pustolova po imenu don Pablos. Na svom poslednjem sastanku održanom 7. juna 2004, nakon dvoumljenja koji od ova dva prevoda zaslužuje nagradu "Radoje Tatić" koja se prvi put dodeljuje, žiri se odlučio za solomonsko rešenje da se nagrada deli, vodjen činjenicom da su prevodi španskih klasika na srpski, a pogotovo dobri prevodi, prava retkost, i da bi bilo nepravedno zaobići jedan ili drugi prevodilački poduhvat zbog puke slučajnosti što su se oni pojavili u istoj godini.
Fra Luis de Leon (brat Luis de Leon, kako je to prevela Aleksandra Mančić) jedno je od najznačajnjih imena španskog Zlatnog doba, a njegova rasprava O Hristovim imenima složen teološko-filološki tekst čije prevođenje zahteva potpunu prevodilačku posvećenost i inventivnost, rad na obimnoj jezičko-eruditskoj građi koji ovakav prevodilački poduhvat zahteva, preciznost i upornost u pronalaženju odgovarajućih izraza s obzirom da je reč o teorijskom tekstu, a već sama činjenica da je Luis de Leon klasik španske književnosti koji svoju raspravu piše krajem 16. veka, upućuje na to o kakvom se prevodilačkom izazovu radi. Kao posebnu vrednost ovoga prevoda žiri ističe umeće sa kojim je Alaksandra Mančić, saobražavajući prevod savremenom jeziku s jedne i španskom jeziku 16. veka s druge strane, s merom arhaizovala srpski izraz dajući mu, na taj način, finu patinu. Prevodilac nijednog trenutka ne upada u zamku na koju postupak arhaizovanja savremenog jezika mami, naime prevod nije opterećen starim i mrtvim rečima, sintaksa je, zahvaljujući dobro odmerenoj jezičkoj igri, prozirna i precizna, rečenica nijednog trenutka ne gubi ritam, tako da je ovaj zahtevni tekst čitljiv i razumljiv savremenom čitaocu. U brojnim citatima iz Svetog pisma korišćeni su prevodi Đure Daničića i Vuka Karadžića, a budući da je tekst Luisa de Leona rasprava o biblijskoj terminologiji, Aleksandra Mančić je uspela da ostvari ravnotežu između daničićevskog t.j. vukovskog biblijskog govora i racionalnog govora osnovnog teksta, ne ostavljajući pri tom grube šavove. Prenoseći u srpski jezičku virtuoznost fra Luisa de Leona, ona ni u jednom trenutku nije žrtvovala preciznost izrazito složenih rečenica.
Pikarski roman Fransiska de Keveda Životopis pustolova po imenu don Pablos remek je delo španskog Zlatnog doba i jedan od nezaobilaznih tekstova španske književnosti. Prepun jezičkih kalambura; aluzija na doba u kojem je pisan i na ličnosti sa kojima se Kevedo, u različitim kontekstima i na različite načine, susretao; prožet mnoštvom detalja koji zahtevaju, recimo, poznavanje obrazovnog sistema u Španiji s početka 17. veka, sprave za mučenje i mačevalačku veštinu, argo koji se koristio u narodu, ili zakonitosti pesničkog izraza toga doba; neprestano u igri različitih jezičkih registara koji se kreću od finog akademskog govora do prostakluka što se mogu čuti među robijašima; sve to, dakle, predstavlja neuporediv prevodilački izazov sličan plovidbi između teško uočljivih podvodnih sprudova. Žiri smatra da je Radivoje Konstantinović ne samo izbegao pomenute opasnosti, već je odgovorio svim zahtevima ovako složenog dela: roman se čita u dahu, prevodilačka inventivnost uočava se na svakoj stranici knjige, a Kevedov humor, koji se kreće od tananih ironijskih nijansi, preko oštrog cinizma i otvorene duhovitosti, do prostačkih i hotimično loših šala, prevod je dosledno otpratio od prve do poslednje stranice romana, poštujući promene tona, ritma, atmosefere. Istovremeno, prevod zadržava svedenost koja odlikuje Kevedov izraz, da bi, s druge strane, otpratio gotovo raskalašne jezičke pasaže. Glavni lik romana, Don Pablos, u Konstantinovićevom je prevodu, uprkos tome što nas dele četiri veka od kada je roman napisan, prepoznatljiv lik sa sklonošću ka sumnjivim i kažnjivim radnjama, ali istovremeno i tragična figura koju neizbrisivo određuju poreklo i društveni položaj. Tu ambivalentnost između sveprožimajućeg i zaraznog smeha s jedne i zapravo tragične sudbine glavnog lika s druge strane – ambivalentnost koja pokazuje Kevedovo pripovedačko majstorstvo – prevodilac je bistrim jezikom preneo i domaćem čitaocu.
Žiri smatra da su oba prevoda urađena sa prevodilačkom strašću koja, istovremeno, predstavlja i najveću prevodilačku nadoknadu za napor koji ovakvi poduhvati iziskuju. Tim pre što je na ovim prostorima materijalna nadoknada koju prevodioci, a naročito savesni prevodioci i majstori svoga zanata, dobijaju – besramno mala. Kako god, srpska je kultura, posle prevelike pauze u prevođenju klasičnih dela španske književnosti na srpski jezik, dobila dva dragocena i sjajna prevoda koja će, nadamo se, biti podsticaj za nastavak prevodilačke aktivnosti.
S obzirom na izrečene ocene žiri je zaključio da su razlike u kvalitetu prevoda isuviše male, gotovo zanemarljive, te da bi izostavljanje jednog od njih bilo, zapravo, svojevrsna nepravda. Osnivači Fonda su prihvatili predlog žirija da se nagrada, ove godine, podeli na ravne časti. Konačnoj odluci o podeli nagrade doprinelo je i to što su dela žanrovski različita.